Izvan Sustava

četvrtak, 13.11.2008.

Rješite se novca!

Ako je vjerovati našem premijeru, financijska kriza napokon dolazi i u Hrvatsku. No zapravo, Hrvatska svoju krizu ima već jako dugo; ne znam sjeća li se još netko poskupljenja živežnih namirnica. No to je manje bitno. Htio sam pisati o Sanaderovim mjerama "zaštite" Hrvatske od ove krize.

Naime, što zapravo znači "financijska kriza". Suprotno očekivanome, financijska kriza nije pomanjkanje novca, nego upravo suprotno - prevelika količina novca. Recimo, velika inflacija se često i s pravom povezuje s rastom broja nula na novčanicama, a rast broj nula na novčanicama zapravo znači povećanje količine novca na tržištu. Sasvim logično. Primjerice, danas je najveća novčanica od 1000 kuna u Hrvatskoj, barem koliko znam. Ako se to promijeni na 10000 kuna, to ne znači da je netko uzeo 10 novčanica od 1000 kuna i odštampao novu novčanicu, nego da je vrijednost novčanice od 1000 kuna pala. Prema zakonu ponude i potražnje, to može samo značiti da na tržištu ima više novca nego što se potražuje.

Ali to ne može biti u redu - novac uvijek svi trebaju, jel'da, i nikad ga ne može biti previše. Krivo. Kada količina novca na tržištu raste, njegova vrijednost pada - ne zato što ga nitko ne želi (naše vlade su stvorile umjetnu potrebu za papirnatim novcem) - nego zato što se njime tada kupuje sve više stvari. Time vrijednost tih stvari raste u odnosu na novac, tj. postaju skuplje, a to zapravo znači da kupovna moć novca opada. Dakle, ako ste za 1000 kuna jučer mogli kupiti automobil, ali je u međuvremenu automobil poskupio deseterostruko, danas za tih 1000 kuna možete kupiti samo desetinu automobila - efektivno, u odnosu na automobile, vrijednost novca je pala.

Kada na isti način vrijednost novca padne u odnosu na velik broj proizvoda na tržištu, tu se već može raditi o krizi uzrokovanoj inflacijom kakvu imamo danas, te je u tom slučaju potrebno na novčanicu od 1000 kuna dodati još jednu nulu, da bi najveća denominacija na novčanici imala jednaku kupovnu moć kao što ju je imala i najveća denominacija kada inflacije nije bilo ili je bila manja.

Dakle, u nadolazećoj krizi očekuje se pad vrijednosti novca, tj. novcem koji imate sada ubrzo nećete moći kupiti jako puno stvari, a to uključuje i živežne namirnice.
No, naš premijer predlaže određene mjere koje se na velika zvona kroz medije propagiraju kao spasonosne za naše džepove. Štednja, smanjenje i zamrzivanje plaća, smanjenje cijena energenata i komunalija, te nastavak radova na infrastrukturi su neki od savjeta koje nam daju iz Vlade.

No, kada uzmete u obzir činjenicu da se očekuje kriza, te time pad vrijednosti novca, ovi savjeti su umobolni. Štedite novac kojim ubrzo nećete moći gotovo ništa kupiti. Najprije smanjite, a onda zamrznite plaće radnicima, tako da i to malo što dobivaju ne može rasti u stopu sa inflacijom. Smanjenje cijena energenata i komunalija pak će značiti da će dotični poslovi postati u potpunosti neprofitabilni (jer će realno cijena istih rasti), što će značiti da će se morati financirati iz državnog proračuna - tj. iz džepova istih onih građana kojima će se smanjiti plaća u vrijeme kada se očekuje pad vrijednosti novca - baš kao i radovi na infrastrukturi (iako nije bilo sporno odakle će se to financirati u bilo kojem slučaju).

Međutim, razuman savjet bio bi - trošite novac! Kupujte trajne vrijednosti - zlato, platinu, bilo što što će u jeku krize imati relativno stabilnu vrijednost (ne stabilnu u odnosu na kunu, nego u odnosu na ostalu robu na tržištu). Budući se očekuje pad vrijednosti novca, pametno bi ga se bilo rješiti prije no što se to dogodi.

Zapravo, to je jedini način kako kasnije vratiti novcu vrijednost koju je izgubio zbog inflacije. Budući će ljudi potrošiti novac, a danas nitko ne trguje zlatom i srebrom i platinom, taj će novac eventualno ljudi htjeti natrag. Potrebno je zato u pravom trenutku prepoznati da se događa taj obrat i rasprodati pribavljene vrijednosti ponovo za novac. Budući će potražnja novca u tom trenutku rasti, rasti će i njegova vrijednost, dakle i kupovna moć. Ovakav, u potpunosti tržišni način, je jedini način kako preživjeti krizu sa minimalno teškoća. Intervencija vlade neće pomoći jer sve što oni mogu napraviti je još više produbiti krizu. No ako i bude kakve intervencije vlade, nema osnove da se očekuju neki veliki uspjesi s obzirom na savjete kakve nam daju.

nedjelja, 20.07.2008.

Smak svijeta

Jutarnji od prije 13 dana (7.7.2008.) govori o smaku svijeta koji će se navodno dogoditi 21.12.2012. Članak nudi podosta zanimljivih činjenica što se tiče različitih proročanstava o kraju svijeta, no završava bez ikakvog zaključka, samo s nekom notom o tome kako je zanimljivo da se 21.12.2012. poklapa s poravnanjem Sunca s galaktičkim ekvatorom. To bi bilo jako zanimljivo, da je točno. Poravnanje Sunca s galaktičkim ekvatorom se dogodilo već 1997. O tome možete čitati ovdje, i ovime dodajem još jedno zrnce dokaza u kutiju s ostalih bezbroj stvari koje opovrgavaju tvrdnju da astronomski događaji imaju nekakav utjecaj na događaje na Zemlji, poglavito na ponašanje ljudi.
A kad već govorim o zrncima dokaza, onda da prenesem priču i na smakove svijetova. Da, govorim u množini, jer predviđanja govore da bi se smak svijeta trebao dogoditi svake godine barem jednom. Predviđanja manjih katastrofa bilo je mnogo više. Takvih se trebalo dogoditi i do nekoliko na godinu. O njima čitajte ovdje i ovdje. Samo Jutarnji navodi više godina i datuma nego sam mislio da ih je bilo predviđenih za kraj svijeta. Prema dotičnom članku, smak svijeta trebao se dogoditi (prema predviđanjima koja navodi) nekih 6 do 7 puta od mog rođenja (neda mi se brojati).
Ali ne bih se začudio kad bih uspio samo za 2000. iskopati više predviđanja o kraju svijeta od toga. Koliko vidim s različitih izvora, 2000. godina bila je najpopularnija godina za predviđanje smaka svijeta. A svijet je preživio i nju.
Predviđanja o kraju svijeta nikad se nisu obistinila, a mislim da se i nikad neće, izuzev onog koje govori o smrti Sunca i eventualno o padu nekakvog asteroida ako se nećemo moći obraniti od njega. No, do smrti Sunca preostalo je još nekoliko milijuna godina, do kojeg će trenutka ljudska rasa, ili štogod bilo ono u što će ljudska rasa evoluirati, za sebe držati nekoliko (desetaka, stotina, tisuća?) svijetova, pa će gubitak jednog biti praktički neznatan, bez obzira i na to što nam je bio prvi. Čak mislim da nam ni ledena doba nisu neka osobita prijetnja. Gubitaka će vjerojatno biti kada i ako se dogode, ali mislim da je pretjerano pričati o kraju svijeta.
No, ljudi to baš vole, i Jutarnji u članku pokušava odgonetnuti zašto. Kaže slijedeće:

Kad pročitam neku ovakvu bljezgariju ne mogu a da ne kolutam očima dok mi se ne zavrti u glavi. Kao prvo, priče o ekološkim katastrofama su debelo prenapuhane. Samo su dvije prave prijetnje Zemlji kao ekološkom sustavu, i od toga je jedna već otklonjena. Ta koja je otklonjena je stanjivanje ozonskog omotača, što se riješilo zabranom proizvoda na bazi freona. Ova druga je porast temperature zbog emisije stakleničkih plinova. Međutim, prema podacima koje su znanstvenici dobili iz ledenjaka, u povijesti su se doba visokih temperatura i koncentracija ugljičnog dioksida konstantno izmjenjivala. Ovdje možete vidjeti podatke unatrag 400000 godina kako su se očitali iz ledenjaka, gdje se ciklusi jasno vide, i vidi se i to da smo trenutno u još jednom takvom ciklusu povišenih koncentracija CO2 i viših temperatura. Direktno mjereni porast u posljednjih 50-ak godina može se vidjeti ovdje.
Drugo, neka mi netko objasni kako tradicionalne vrijednosti, "mudrosti" drevnih naroda (ne zaboravimo da su Maje u svojim obredima žrtvovali ljude ... da, vrlo "mudro") i njihove religije, mogu rješiti problem nesnalaženja u modernom društvu? Rješenje je upravo suprotno - pronalaženje novih vrijednosti i odbacivanje (arhiviranje?) starih! Stare vrijednosti (i tu mislim samo na one stvari koje su zaista bile vrijednosti) poput proizvodnje domaćeg sira, vođenje krava na ispašu, i slično, danas predstavljaju sve veći gubitak vremena. Puno više se može dobiti prelaskom na veću proizvodnju, plasiranjem proizvoda na tržište, itd. To su vrijednosti koje trebamo, a ne nekakvi religijski obredi i glupavo, tvrdoglavo držanje za propale običaje.
Na kraju, kakvu bismo to trebali ravnotežu uspostaviti? Ravnotežu između čega i čega? Između novog i starog? Jedina ravnoteža koju ja vidim u tom smislu jest: koristiti novo, a staro staviti u muzej. Između modernog i tradicionalnog načina života? Jedini način na koji se tradicija može poštivati jest da se na njoj grade nove metode, a ne da se prakticira silom i uzalud. Članak iz Jutarnjeg ne precizira o kakvoj se ravnoteži radi.
No najveća glupost u članku jeste ovo:

Pa da, svakako najblistaviji stav prema kraju svijeta jest da će se s lica Zemlje zbrisati zlo, što pak drugim riječima znači (kao da se vrtimo u nekom krugu) da su ljudi to zlo (sjeća li se još netko istočnoga grijeha?). Dakle, kad se dođe do dna cijele priče, tamo se pronalazi vjerovanje da su ljudi po prirodi zli koje leži tamo kao neka mala zvjerka. Ne zaboravite to slijedeći put kada čujete neku apokaliptičnu tvrdnju; ali ne zaboravite ni to da ste i Vi ljudsko biće.
Mnogo je lakše vjerovati da će to zlo u nama pomesti nekakav apokaliptični događaj u bliskoj ili dalekoj budućnosti. Lakše je zato što ljude to lišava odgovornosti da se trude da budu bolji. Zašto ulagati taj trud, kad će se prije ili poslije dogoditi nešto što će to učiniti mjesto mene? Kada vjeruju u apokalipsu, ljudi zapravo priznaju da ne žele, ili su nesposobni biti boljim čovjekom nego što jesu.

srijeda, 02.07.2008.

Kasno predstavljanje

Neki dan je bio jedan naslov u novinama za kojeg sam smatrao da bi ga bilo odlično komentirati na blogu. Međutim, kad sam krenuo pisati post, novine su netragom nestale. It's a conspiracy I tell you!
No ne bih sad htio ovo pretvoriti u post u kojem se jadam i ispričavam samom sebi što ne pišem redovito, nego ću predstaviti malo blog i odgovoriti na pitanje koje mi je bilo postavljeno u komentarima. Dovoljno je za sada reći da do subote ovog tjedna vjerojatno neće biti novog posta.
Pita vlasnik bloga Vrata percepcije 2:

Potrebno je samo malo pročitati Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji. Članak 53., Stavak 5. tog zakona kaže:

Prema stavku 4., veličina pristojbe je 1,5% prosječne neto mjesečne plaće zaposlenih u RH, a to se računa na temelju statističkih podataka iz prethodne godine. Dakle, koliko god imaš TV prijamnika, plaćaš isto.
Još jedna napomena istom komentatoru, samo na drugom postu, vezano uz spot za Gay Pride. Kaže:

U tome i jest problem. Stvarnost je danas da se na osobe alternativnih spolnih opredjeljenja gleda s gađenjem i mržnjom. Ako je cilj ostvariti suprotno, zašto onda prikazivati nasilje? Ljude ne treba šokirati stvarnošću da bi ih se potaknulo na razmišljanje ili akciju. Ljude treba zapanjiti mogućnostima koje su poželjne. Zašto poticati razmišljanje tipa "pa to je užasno" (nasilje), umjesto onog tipa "hej, pa to i nije toliko loše" (dvojica zaljubljenih muškaraca) ili čak "hej, pa to je prekrasno, pitam se zašto toga još nema".
Ima više pisaca koji pišu o homoseksualnoj ljubavi, neki više, neki manje dobro. No svima, ili gotovo svima (svima koje sam ja čitao), glavni junak romana bude ili prebijen ili oboli od side ili nešto slično. Zašto? Zašto prikazati stvarnost u umjetničkom djelu, kada to ionako već prikazuju novine? Zašto ne prikazati stvari onakvima kakve bi mogle i trebale biti? To je jedini način da se ljude potakne na drukčije razmišljanje. Sadašnje razmišljanje je takvo gdje mnogi ljudi koji u osnovi ne mrze homoseksualce ili biseksualce razmišljaju "baš mi je žao tih ljudi, jer će na kraju završiti sa sidom ili pretučeni u nekom jarku", ili "zašto si ti ljudi to rade i riskiraju sidu ili da budu prebijeni na mrtvo ime". To je vrlo negativan način razmišljanja. Način razmišljanja koji je zapravo potreban je pozitivan; proaktivan. Simpatizeri, pa čak i sami pripadnici LGBT zajednice trebali bi početi razmišljati u terminima "pa to je prekrasno, treba naći načina da ih se zaštiti od side, ili od nasilnika".
Često još vidim i komentare tipa: "Zadržite vašu spolnu orijentaciju za sebe jer se nas ostalih ne tiče. Mi ostali svoje spolne avanture držimo za sebe unutar spavaće sobe." Ili gdje već. Međutim, u cijeloj priči uopće se ne radi o seksu, nego o ljubavi i zaljubljenosti. Kad hodam gradom, nerjetko viđam mlade parove kako iskazuju tu ljubav poljupcem. Radi se, naravno, o heteroseksualnim parovima. Danas, homoseksualni par ne može ni sanjati na sličan način iskazivati ljubav. Eto, reklo je i vijeće koje je cenzuriralo Queerov spot: "Hrvatska javnost nije spremna". Možda je to i istina, no jedini način da ih se spremi za to jest da ih se tome izloži. Ljudi neće početi prihvaćati gay parove zbog božanske intervencije.
A koji bolji način da ih se izloži tome nego kroz umjetnost (onakvu kakva bi mogla i trebala biti), kroz spotove, na kraju krajeva i kroz Gay Pride? (O kvaliteti našeg Pride-a neću pričati, no osnovna ideja je tu.)

Bilo je još pitanje jesam li ja neki borac ili šta. Moglo bi se reći da jesam, no ja obično borce djelim u dvije skupine: "borci protiv nečeg" i "borci za nešto". Za sebe smatram da sam borac za nešto. Gledajući površinski, razlike nema. Svatko tko se bori protiv nečeg, može se reći da se bori za ono suprotno. Tako borci protiv nasilja nad životinjama mogu reći da su zapravo borci za prava životinja. S druge strane, borci za ljudska prava mogu se između ostaloga nazvati i borcima protiv ropstva. I tako dalje. Međutim, razlika je ponešto suptilna.
Borcima protiv nečeg smatram ljude koji su možda i aktivisti, možda govore, možda pišu, a možda samo pomažu neku svrhu, međutim, vidi se da njihovi stavovi nisu razumno utemeljeni nego se radi o hirovima, osjećajima ili rezultatima utjecaja okoline. Borci za nešto rade iste stvari, samo što su njihovi stavovi utemeljeni. Ja nastojim utemeljiti svoje stavove na činjenicama i dokazima. Ponekad vjerojatno ne uspijem napraviti najbolji posao, ali na greškama se uči i ako već koju napravim, onda već i nastojim naučiti sve što se može.
Za što se to borim? Konkretna pitanja mogu nabrajati do besvjesti i još ne završiti, no na apstraktnoj razini ako govorim o metafizičkim pitanjima onda se okrećem objektivnoj stvarnosti, epistemološkim razumu, zatim zagovaram etiku sebičnosti i politiku (Laissez-Faire) kapitalizma.

Evo post se već prilično oduljio. Nisam planirao toliko razglabati danas, ali eto. Čitamo se u budućnosti.

četvrtak, 26.06.2008.

Hrvatska LGBT zajednica promovira nasilje protiv same sebe

Danas je TV skandalozno objavila vijesti o tome kako je za prikazivanje zabranjen spot za Gay Pride udruge Queer Zagreb. Radi se, naime, o tome što spot prikazuje, između ostaloga, i poljubac dva muškarca. Vjećnicima se to nije dopalo, pa su odlučili reći hrvatskoj javnosti da nije spremna vidjeti sadržaj tog spota prikazan na TV-u. Osim što se radi o cenzuri, vjećnici su apsolutno u krivu. Pozivam sve svoje čitatelje, ako takvi već postoje, da pogledaju video na RTL-ovoj Web stranici.
Hrvatska javnost je itekako spremna vidjeti dotični video - ne zbog poljupca dvaju muškaraca, već zbog onoga što slijedi nakon poljupca - udarac. I još jedan i još jedan i još jedan...
OK, jasno je da su autori spotom željeli izazvati šok, no mene je taj šok zaobišao u prilično velikom luku. Zašto? Pa najprije zato što poljubac između dva muškarca označava ljubav, i među ostalim poljupcima koji su se javili u spotu, moglo bi se shvatiti da se radi o igri "izbaci uljeza". Kada nogometaš poljubi osvojeni pehar, ili cura poljubi novčić prije nego ga ubacuje u automat za igru na sreću, ili pak čovjek poljubi kuglu za kuglanje, tu se baš ne radi o istom poljupcu kao i onom između dva muškarca. Očito je ljudima iz Queer Zagreb-a sve ravno. Zapravo, nije mi ni čudno što ih onda nitko ne shvaća ozbiljno kada govore o ljubavi između osoba istog spola. S ovakvim stavom prema poljupcu oni ne bi bili u stanju pokazati ni da ja moguća bilo kakva privrženost između osoba bilo kojih spolova.
S druge strane, spot pokazuje tendenciju LGBT populacije da se bore protiv nečega, a ne da se bore za nešto. Spot je očito borba protiv nasilja nad homoseksualnim osobama. No, puno jaču poruku spot bi imao da ocrtava borbu za prava istih. Primjerice, da je spot završio odmah nakon poljupca dvaju muškaraca sa porukom "Every kiss is sacred" ili nešto slično, možda bih na trenutak mislio "Oh, baš lijepi video" iako poruka nije nužno istinita. Ali spot bi barem utoliko bio ljepši.
No, kada spot najednom stane kod ključnog poljupca i onda počne nasilje, dođe mi da se zapitam "Pa je li zaista poljubac dva muškarca toliko loša stvar da bi trebalo eliminirati sve poljupce?" To naglo stajanje kao da vrišti "LJUBE SE DVOJICA MUŠKARACA!" na sav glas, kao da je to nešto grozno. Neuobičajeno jest, ali grozno nije. Nije ni loše. Mentalitet koji kaže suprotno je upravo onaj nasilnički koji silom želi prekinuti takve iskaze ljubavi. Upravo takav mentalitet će prekinuti SVE čime se bavio u trenutku kada je zapazio takvu "grozotu", izderat će se "LJUBE SE DVOJICA MUŠKARACA!" i započet će s mržnjom i nasiljem. Upravo je takav dojam spot ostavio na mene, bez obzira na namjere s kojima je napravljen. A znamo kamo vode loše ostvarene dobre namjere.
Konačna poruka "Protect every kiss" je time potpuno izvan konteksta. Sam spot nije uspio izazvati šok kojem su se autori nadali, već upravo suprotno.

U nekim normalnim okolnostima, komentirao bih gore navedenu cenzuru našeg vijeća i koliko je bilo kakva cenzura slobodnog izražavanja loša. Međutim, kada udruga koja se za nešto bori kontradiktira samoj sebi takvom nepromišljenošću, onda mi je komentirati to kudikamo zanimljivije. Uostalom, Queer Zagreb je već najavila žalbu. Dakle, u ovom slučaju dogodile su se dvije loše stvari - jednu sam spomenuo, a druga je cenzura. No o tome u nekom drugom slučaju. Siguran sam da će ih biti.

srijeda, 25.06.2008.

Ma kakva konkurencija?

Kaže jučerašnja naslovnica Jutarnjeg Lista: "HTV-ova urednica posluje s konkurencijom. Dijana Čuljak tajno radi za Novu TV!"
Neću ulaziti u detalje samog članka, već ću se pozabaviti samo ovim naslovom. Što je to konkurencija? To je natjecanje između dvije ili više tvrtki/kompanija da pridobije nekog kupca. U slučaju televizija, radi se o natjecanju između televizijskih kompanija da pridobije gledatelja da gleda njihov program u određenom vremenskom razdoblju.
I tu je sve u redu. Imamo, dakle, HTV, imamo RTL, imamo Novu TV, i razne druge lokalne televizijske programe. No je li zaista sve u redu?
Pogledamo li pobliže malo naš HTV primjećujemo bitnu razliku između njega i ostalih televizija. HTV je, naime, javna televizija. HTV je dio HRT-a (kao što su to i HR i GP HRT). O HRT-u postoji napisan zakon, pod nazivom Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji. U tom zakonu, u članku 51. piše:

Pa da vidimo tko su ti osnivači. Članak 1. istog zakona kaže:

Koje su to obveze HRT-a? Da ne nabrajam ovdje, radi se o člancima 5. do 9. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, koji je dostupan ovdje.
Iako cijela stvar sad tu izgleda transparentno i HTV se čini kao da je legitimna (tu mislim "onakva kakva bi trebala biti") konkurencija na tržištu, to nije slučaj. HTV može, zato što ima proračun RH na raspolaganju, ulaziti u mnogo veće pothvate nego bilo koja druga televizija u Hrvatskoj. Ako neka od televizija i postane prijetnja gledanosti HTV-a, HTV ima gotovo nepresušan izvor kojim može odgovoriti na bilo što. Osim toga, HTV se financira na način koji je ostalim televizijama nedostupan - pretplatom.
Problem pretplate je još više zanimljiv utoliko što svaka obitelj koja posjeduje TV uređaj, prisilno plaća pretplatu bez obzira zanima li ih HTV ili ne. I dok je HTV-u tako na raspolaganju još ta jedna opcija (i to opcija kojom se namakne pozamašna svota) financiranja, ostale televizije financiraju se jedino vlastitim radom.
Kao takav, HTV je daleko iznad konkurencije i nije čudno da se programi RTL-a i Nove TV sve više pune reklamama, dok si HTV može dozvoliti prikazati cijeli film bez reklama, ili što RTL već deseti puta prikazuje reprize iste serije dok HTV treba tjerati da ponovno prikaže Zvjezdane Staze, i slično.
Iz tih razloga smatram da HTV nema konkurencije. No zbog osobite prirode televizijskog programa, opstanak drugih televizija je moguć - uz navedene loše pretpostavke (puno reklama, puno repriza).
Koje je konačno rješenje tog problema? U principu mislim da ne bi trebalo biti javne televizije. Zagovornik sam ne-mješanja politike u gospodarstvo i to bi bilo idealno. Međutim, jedno među-rješenje bilo bi ukidanje pretplate. Hrvati dovoljno plaćaju svakakve stvari i plaćanje pretplate na TV je potpuno nepotrebno, kao što su to dokazale ostale televizije u Hrvatskoj. Nju bi trebalo ukinuti ne samo zato što možda neki građanin ne gleda HTV, nego i zato što je plaćanje pretplate prisilno, regulirano Zakonom o HRT-u (Članak 53.) Tek tada će se moći početi govoriti o nekakvoj konkurenciji, jer će HRT tada biti podložniji zakonima tržišta umjesto umjetno stvorenim političkim zakonima i to bi čak moglo dovesti do općenitog poboljšanja kvalitete programa.

<	studeni, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Studeni 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv